Razdoblje izmedu Racinea i Ibsena predstavlja svojevrsnu pustoS s izuzetkom Georga Büchnera, koji prije svoje smrti u dvadeset trecoj godini stvara drame Sto ih mozemo nazvati faktickom manifestacijom romanticarskog Sturm und Dranga. Dapace, Büchnerov izrijek ne samo da najavljuje, vec i sadrzi njemacki ekspresionizam, te neke od najvecih imena njemackog i francuskog teatra - redom Wedekinda, Brechta, Artauda i Jarryja. Bez obzira na ovaj afinitet s dvadesetim stoljecem, Büchner istodobno podsjeca na svoja tri britanska suvremenika - naime na Byrona, Shelleya i Keatsa. Poput Keatsa, Büchner studira medicinu, skrivajuci drame koje upravo piSe ispod udzbenika anatomije kad mu otac upada u sobu. Kao po uzoru na Shelleya, Büchner sastavlja pamflete o oslobadanju kmetova u Hessenu, te naposljetku mora pobjeci u Francusku kako ga ne bi uhapsili. S Byronom pak Büchner dijeli radikalni skepticizam, sklonost duhovitom recikliranju anticke filozofije, te nedostatak kulturno nametnute nelagode kada je rijec o referencijama na seksualnu aktivnost. Shodno sprezi s trojicom britanskih romanticara druge generacije, Büchnerov opus nudi groznicavu mjeSavinu znanosti i prijevoda, liberalne politike i liberalnije proze.

Lucia Leman